Prestanite više, molim vas!

Danas je godišnjica kornatske tragedije.

Živo s sjećam tog dana. Puhalo je divljački jugo i mi smo se brodom vraćali sa otoka koji je nedaleko od Kornata. Lud dan, totalno. "Jugo će, kažu, oni što vide, da ponovo kreće za put za Nigdje..."

Kad smo došli doma i upalili TV saznali smo. Tog trenutka, prvo logično objašnjenje, ono što ti spontano padne na pamet bez velikog promišljanja bilo je "Kraj ovog južnoga orkana, nije čudno...."
Kasnije smo shvatili da je stvar malo kompliciranija. Suđenje traje i dan danas, pravda je nedostižna kao i u mnogo drugih slučajeva koji padnu pod šapu hrvatskog pravosuđa.
Neću filozofirati o tome što je istina. Želim reći nešto drugo.

Vrijeme je da obitelji stradalih puste nesretnike da počivaju na miru. Da se prestanu ponašati kao da krivac obavezno mora postojati. Da prestanu sa osvetom i gnjevom u očima kaljati sjećanje na one kojih više nema. Gledam te ljude godinama, kako pričaju stvari koje nemaju veze sa zdravim razumom. Milioni i milioni kuna potrošeni su na vještačenja, ali oni svejedno imaju svoje teorije. Na suđenju Draženu Slavici, koji je još jedna žrtva ove tragedije, ponašaju se kao dželati. Interesantno, ali najglasniji od njih ne spominju svoju suodgovornost što su maloljetnoj djeci dopustili da idu gasiti. Ne spominje se niti odgovornost zapovjednika stradale postrojbe, koji je i sam poginuo a čiji je otac isto tako jedan od glasnijih.

Na žalost, previše je toga što mi se ne sviđa u toj cijeloj priči. Brzinsko angažiranje odvjetnika radi milijunskih odšteta svega mjesec-dva od tragedije da i ne spominjem.

Pustite mrtve da počivaju. Oni vam više ne pripadaju, prestanite ih uznemiravati.

Drugovi i drugarice!

Pametna stvar koju bi svaki čovik na kraju dana triba učinit barem ponekad jeste upitati sebe što je značajnoga napravija taj dan. Evo, ja sam danas došla na internet, pa surfala malo po fejsu, malo po blogovima, pa di god odem vidim neka humanitarna akcija, iskaču iz svih pašteta, i čovik bidan ne može a da se ne osjeti ka govno ako ne nazove "taj i taj" broj i ne donira koju kunu za potrebite.

Pa sam tako i ja nazvala vođena plemenitom mišlju da ću učinit zbilja nešto dobro ali i da ću se ja bolje osjećat kad to napravim. Ali, moram vam priznat, ovo drugo je izostalo.

Prije nego se osvrnem na glavnu temu posta, a tema glasi - zašto smo postali nacija koja se toliko kurči svojim dobročinstvima - retrospektivno ću odšetati mnogo godina unazad u svoje ditinjstvo. E baš vam neću reć' o koliko godina se radi jer ja ka i svaka prava dama jubomorno čuvam podatke o svojoj kronološkoj dobi.

Kad san ja bila dite roditelje smo viđali samo onda kad bi nas unezvjereni zvali sa taraca i balkona da se smilujemo i uzmemo sendvič prije nego kolabiramo od trčanja i dranja. Sendvič je bija čuvena "podriguša" od par feta parizera i bokun sira, današnji nutricionisti bi o toj temi mnogo toga imali za reć'. Imali smo razbijena kolina i šporke gaće od valjanja u prašini, a u mojoj kući, još se živo sićan, uvik je bila promenada cilog susjedstva sa kojima su starci kafenisali i razglabali aktualne teme.

Kad bi udrila ona najžešća vrućina katrige bi se iznosile vani, na ulicu, pa bi se tu nastavljala diskusija, na nas dicu stariji bi skoro pa zaboravili u žaru čakula, a nama to ni najmanje nije smetalo, naprotiv.
Kasnije su nam neki pametni ljudi objasnili da se radilo o periodu "mraka" i da smo svi jako patili tada i bili ugnjetavani. Ajd, neka, nikad nije kasno da naučiš nešto novo, makar nema veze sa zdravim razumom.

Ajmo sada napraviti akrobatski skok u sadašnjost. Di god pogledam oko sebe nitko se više sa nikin ne druži, ulice prazne osim navečer kad se agresivna mladež vraća sa cajki, ne vridi više ona "poso-kuća-birtija", nego "kuća-poso-kuća", svi voze neke bisne makine i ispod oka mirkaju makinu susjedovu psujući mu sve po spisku jer je ima veća muda i diga je veći kredit. Danas te ubije rođo iz "bembare" ko mačku ako prije njega uletiš na parking. Ovdi kod nas u kamenjaru svatko sve iznajmljuje, "Zimmer Frei" na svakoj banderi, prvo strpaš starce u dom ili ih zatvoriš u neku bužu, a onda razvijaš biznis na njihovin nekretninama. Pa onda zimi odeš na skijanje odakle se vratiš sa dva-tri loma ključne kosti kao suvenirom, i još si ponosan na to, neka cili svit vidi da si ti sa svojom familijon bija u Nassfeldu.

Jesan vas malo bacila u crnjak? Ajmo dalje, uočila sam da su se ove anomalije počele događat otkad je Crkva počela cilu državu pilat sa značajem "obitelji"; te obitelj ovo, te obitelj ono, a to nije dobro, lipi moji, nikako nije... Svaka čast obitelji, ali čovik triba kontakte održavat i sa drugima izvan legla, nekada se to u "mraku" zvalo drugarstvo, onda je ta rič prognana iz govora jer je asocirala na komunističku strahovladu pa je zaminjena prijateljstvon, a danas ni toga više nigdi nema, ili ima ali u sitnim tragovima...

E, ajmo sad na "the point". Društvo se otuđilo, nema više smjeha, nema više ničega osim "use, nase i podase" filozofije, funkcioniramo ka mafija iz trilogije "Kum"; u svakodnevnom životu bitno nam je samo da je nama dobro i našim genetskim produžecima, a za druge nam puca neka stvar... Posljedica toga je sve veća pustoš u srcima, triba to negdje ispucat, triba čovik sam sebe utješit da u njemu ima još nešto ljudsko, triba UMIRITI SAVJEST. I tu uskaču humanitarni telefoni, dobrotvorni koncerti, fejs apeli. Unesrićeni i bolesni nam dobro dođu da sami sebe promoviramo ka ljude, da se možemo pohvaliti kako smo dali "toliko i toliko" i da druge možemo animirati pri čemu je naglasak na tome da svi primjete kako smo se se pretrgli od truda da mobiliziramo sve živo.

Nazoveš broj, doniraš tri kune, i time si ispunija dnevnu kvotu dobrote i humanosti.

Jebeš ti to.

Od sad ne zivkam više i ne dajem lovu, nego osmjeh i toplu riječ. Kao prava drugarica.

Oznake: humanitarno